Phaseolus vulgaris, grah ili obični grah – također poznat i kao pasulj, boranija, poljski grah, baštenski grah, vrtni grah, zeleni grah, zelena boranija ili pop grah – je biljka koja se uzgaja širom svijeta zbog jestivog suhog sjemena (poznatog samo kao "grah") ili nezrelih plodova (mahuna). Njegov list se također povremeno koristi kao povrće i slama za stočnu hranu (krma). Po njegovoj botaničkoj pripadnosti svrstava se zajedno s drugim vrstama roda Phaseolus, kao članovima mahunarki porodice Fabaceae, čija većina usvaja atmosferski dušik koji im je potreban za povezivanje u rizobij, oblik simbiotske dušikofiksatora sa bakterijama.
Obični grah je veoma promjenljiva vrsta koja ima dugu historiju uzgoja. Svi divlji članovi ove vrste imaju sposobnost penjanja uz čvrsti oslonac, kao što su tradicionalna pritka ili dugi tanki kolac. Druge glavne vrste koje se komercijalno uzgajaju su grah "čučo" (niski) (Phaseolus coccineus) i bob (Vicia faba).
Grah se uzgajaju na svim kontinentima osim Antarktika. Brazil i Indija su najveći proizvođači suhog zrna, dok Kina proizvodi daleko najveće količina boranije. U 2010. širom svijeta je ubrano 23 miliona tona suhog zrna i 17,1 milion tona boranije.
Divlji Phaseolus vulgaris potječe iz Amerike i bio je pripitomljen odvojeno u Srednjoj Americi i u području Anda. Tako su nastala dva odvojena genofonda, koji se održavaju i danas. Zajedno sa tikvama (rod Cucurbita) i kukuruzom, grah je jedan od "tri sestre" u središtu poljoprivrede autohtonih naroda Amerike.[2][3][4][5]
Obični grah je veoma promjenljiva vrsta sa dugom historijom. Žbunaste sorte stvaraju uspravno grmlje, visoko 20 – 60 cm, dok povijuše ("pritkašice") stvaraju loze visine/dužine 2 – 3 m. Sve sorte imaju alternativne, zelene ili ljubičaste listove, koji su podijeljeni u tri ovalna, glatka oštra režnja, svaki dug po 6–15 cm.
Cvjetovi su bijeli, ružičasti ili ljubičasti, oko 1 cm dugi, a daju mogućnost da se razvije mahuna duga 8 – 20 cm i široka 1 -1.5 cm. Mogu biti zelene, žute, crne ili ljubičaste boje, od kojih svaka sadrži 4-6 zrna. Grašci su glatki, bucmasti, bubrežasti, dugi do 1,5 cm, raznovrsnih boja, a često su prošarani u dvije ili više boja.
Ovoj vrsti pripadaju mnoge poznate sorte graha, pa spisak ispod nije na bilo koji način iscrpan. Postoje i žbunaste (niske) i sorte povijuše. Boje i oblici mahuna i sjemena variraju u širokom rasponu.
[6][7][8][9][10][11][12][13][14]
U mnogim sortama graha je prisutan toksični spoj ftohemaglutinin, jedan od lektina, ali se posebno dosta nalazi u crvenom grahu. Bijeli grah sadrži oko trećinu količine toksina crvenog graha. Bob (Vicia faba) sadrži 5 do 10% u odnosu na crveni grah.
Ftohemaglutinin se može neutralisati ako grah proključa: deset minuta ključanja na 100 °C je dovoljno da toksin degradira, ali ne da se grah skuha. Američka administracija za lijekove i hranu (FDA) preporučuje kipuće kuhanje do 30 minuta, kako bi se osiguralo da se postigne dovoljna temperatura za dovoljno dugo kuhanje da se toksin u potpunosti uništi.[15] Za suhi grah, također se preporučuje početno natapanje od najmanje 5 sati u vodi koju onda treba odbaciti.[16] Epidemije trovanja su povezane s kuhanjem graha na sporim štednjacima.
Aglutinacijski potencijali hemaglutinina iz mahumarki su objašnjena tek polovinom 20. stoljeća, kada su se fitohemaglutinini počeli redovno koristiti i u pripremi preparata za citogenetičku analizu. Međutim, od davnina se u "narodnoj medicini" u Bosni, nakon ujeda psa, na rane stavljale polutke zrna graha, po mogućnosti one boje koja je slična boji agresivnog psa. Iako su takve intervencije obično bile uspješne, sumnjičavci su bili skloniji uvjerenju da bi rana zarasla i bez graha. Kasnije se ispostavilo da i grah različitih boja ima različite količine fitohemaglutinina.
Glavni simptomi trovanja fitohemaglutininom su mučnina, povraćanje i proljev. Simptomi trovanja se javljaju oko jednog do tri sata nakon konzumiranja nepropisno pripremljenog graha, a obično se riješe u roku od nekoliko sati. Potrošnja i tako malih količina, kao što su četiri ili pet sirovih natopljenih sjemenki, već može izazvati simptome.[16][16][16] Bubrežasti crveni grah je siguran za upotrebu samo ako se uzima odmah nakon kuhanja.[17][18][19] Grah ima i velike količine purina, koji se metaboliziraju u mokraćnu kiselinu. Mokraćna kiselina nije otrov kao takva, ali može pokrenuti razvoj ili pogoršanje gihta. Dakle, osobama sa gihtom se u prošlosti savjetovalo da ograniče potrošnju graha.[20] Međutim, na osnovu novijih istraživanja, zaključeno je da umjeren unos hrane bogate purinima nije povezan sa povećanim rizikom od gihta.[21]
U 2010. godini, ukupna svjetska proizvodnja suhog zrna je bila 23 miliona tona, na preko 30 miliona hektara. Svjetska proizvodnja zelenog graha u toj godini je iznosila 17,7 milijona tona, ubranih sa oko 15,1 miliona hektara.
|url= (pomoć) (PDF). Nepoznat parametar |. publisher= zanemaren (pomoć) Phaseolus vulgaris, grah ili obični grah – također poznat i kao pasulj, boranija, poljski grah, baštenski grah, vrtni grah, zeleni grah, zelena boranija ili pop grah – je biljka koja se uzgaja širom svijeta zbog jestivog suhog sjemena (poznatog samo kao "grah") ili nezrelih plodova (mahuna). Njegov list se također povremeno koristi kao povrće i slama za stočnu hranu (krma). Po njegovoj botaničkoj pripadnosti svrstava se zajedno s drugim vrstama roda Phaseolus, kao članovima mahunarki porodice Fabaceae, čija većina usvaja atmosferski dušik koji im je potreban za povezivanje u rizobij, oblik simbiotske dušikofiksatora sa bakterijama.
Obični grah je veoma promjenljiva vrsta koja ima dugu historiju uzgoja. Svi divlji članovi ove vrste imaju sposobnost penjanja uz čvrsti oslonac, kao što su tradicionalna pritka ili dugi tanki kolac. Druge glavne vrste koje se komercijalno uzgajaju su grah "čučo" (niski) (Phaseolus coccineus) i bob (Vicia faba).
Grah se uzgajaju na svim kontinentima osim Antarktika. Brazil i Indija su najveći proizvođači suhog zrna, dok Kina proizvodi daleko najveće količina boranije. U 2010. širom svijeta je ubrano 23 miliona tona suhog zrna i 17,1 milion tona boranije.
Divlji Phaseolus vulgaris potječe iz Amerike i bio je pripitomljen odvojeno u Srednjoj Americi i u području Anda. Tako su nastala dva odvojena genofonda, koji se održavaju i danas. Zajedno sa tikvama (rod Cucurbita) i kukuruzom, grah je jedan od "tri sestre" u središtu poljoprivrede autohtonih naroda Amerike.
