Crvenouha kornjača je poluvodena kornjača porijeklom iz Sjedinjenih Američkih Država. Ova vrsta je jedna od najčešćih reptila držanih kao kućni ljubimci. Za crvenouhe kornjače se vežu jedne od najpogubnijih zabluda kada je u pitanju briga za kućne ljubimce. Neupućenost trgovaca dovela je do pojave besmislenog imena - kalifornijska kornjača.
Ova vrsta kornjača ime je dobila po crvenoj ili narančastoj prugi koja se nalazi iza očiju, a čija boja u rijetkim slučajevima može biti blijeda do te mjere da je neprimjetna. Oklop mlade kornjače je svijetlozelene boje, čija gornja strana (karapaks) posjeduje jasno izražene rožnate pločice, dok je donja strana (plastron) prošarana tamnim mrljama nepravilnog oblika. Kako kornjače stare, boja njihovog oklopa prelazi u izrazito tamnu nijansu zelene boje, koja sakrije pruge na plastronu i učini rožante pločice manje upadljivima. Oblik oklopa je ovalan i simetričan.
Ulogu zuba, koje crvenouhe kornjače nemaju, zamjenjuje snažan kljun koji koristi za ubijanje i komadanje hrane. Nos se nalazi na samom vrhu glave kako bi kornjači omogućio da diše iznad površine, bez opasnosti od predatora. Noge su tanke i završavaju kandžama, koje služe za kopanje, držanje hrane i udvaranje.
Kod svih vrsta porodice Trachemys vrijedi isti spolni dimorfizam. Ženke su uglavnom veće i krupnije od mužjaka, sa blago ispupčenim plastronom. Ženke narastu do 25 cm , a mužjaci do 15 cm u dužinu. Mužjaci posjeduju izrazito dugačke kandže i deblji, te duži rep čija je kloaka bliža kraju repa.
Crvenouhe kornjače se, kao domaće vrste, pronalaze u svim slatki, mirnim i toplim vodama u predjelu koji se pruža od rijeke Misisipi do Meksičkog zaljeva. Tu spadaju jezera, bare, močvare, rukavci i kanali. Njihova staništa su često gusto obrasla vodenim biljem, koje čini veliki dio ishrane odraslih kornjača. Preferiraju tiha područja sa osunčanim suhim mjestima nedaleko od vode, kao što su kamenjima i plutajuće grane. Često se može vidjeti više kornjača koje se zajedno sunčaju na kamenjima i panjevima, ponekad i jedna na drugoj. Divlje kornjače napuštaju vodu na duže vrijeme samo kada traže novu baru, a ženke će izlaziti još da bi pronašle povoljno mjesto na kojem će položiti jaja.
Kako raste potražnja za crvenouhim kornjačama, tako raste i njihov habitat u prirodi. Stalnom rastu populacije kornjača u predjelima gdje one nisu domaće vrste pridonosi neupućenost ljudi koji svoje ljubimce puštaju u lokalne vode. Crvenouhe kornjače danas nije teško pronaći u svim tropskim i suptropskim vodama bilo gdje na svijetu, što u većini slučajeva predstavlja opasnost po lokalne gmazove. Na Balkanu, naprimjer, ugrožena domaća vrsta barske kornjače je u indirektnoj opasnosti od mnogobrojnijih crvenouhih kornjača, sa kojima se bore za hranu i stanište.
Mladi, u prosjeku 5 cm dugi primjerci crvenouhih kornjača se prodaju i predstavljaju kao idealni kućni ljubimci za djecu širom svijeta. Suprotno mitu prema kojem je za život kornjače potrebna samo plastična posuda sa palmicom i kutija sušenih crvića, crvenouhe kornjače traže bar neke osnovne životne uslove.
Kornjačama se mora omogućiti vodeni prostor, u kojem obavljaju sve životne funkcije, i suhi prostor, koji je važan za sunčanje i takav način sinteze vitamina D. Minimalna veličina takvoga akvaterarijuma je 250 l, a optimalna veličina akvaterarijuma koji naseljava jedna odrasla ženka iznosi 400 l. Plitke plastične posude ne pružaju kornjači dovoljno mjesta za plivanje, a u njih nije moguće postaviti ni, za zdravlje kornjače neophodan, filter i grijač. Obavezno je omogućiti im i pravilno osvijetljenje UVA-UVB neonkom.
Uređenje životnog prostora treba da bude što jednostavnije kako bi kornjača imala dovoljno prostora za plivanje. Jedan veliki kamen koji služi kao suhi prostor znatno smanji prostor za tjelesnu aktivnost kornjače, pa je za manje akvaterarijume pogodnije kopno koje zauzima manje prostora. Pored mlađih kornjača akvarijumske biljke imaju šansu za opstanak, ali pokušavanje da se iste održe kod odraslih primjeraka je uzaludno. Ukoliko to dozvoljava zapremina akvaterarijuma, kornjačama se mogu od složiti skrovita mjesta, koja će im biti vrlo zanimljiva.
Odrasle crvenouhe kornjače su omnivori, dok mladi primjerci uglavnom prihvataju samo hranu životinjskog porijekla. U prirodi se hrane većinom strvinama, ali će loviti ribe, žabe, punoglavcem, vodene insekte, larve, račiće i puževe kad god im se pruži prilika. Kako stare, vodeno bilje zauzima veći dio njihove prehrane. Pri ishrani akvaterarijskih primjeraka treba izbjegavati kupovnu hranu, koja sadrži malo kvalitetnih hranjivih sastojaka, a poželjno je omogućiti im ishranu što sličniju onoj prirodnoj. U zatvoreništvu im se mogu ponuditi komadići sirove i nezačinjene ribe, govedine ili piletine. Iako će rado prihvatiti meso, u kvalitetniju prehranu spadaju akvarijumski puževi i sitne ribe. Od biljne hrane zadovoljit će se odgovarajućim akvarijumskim biljkama (npr. valisnerija), listovima zeljastog povrća i po nekim voćem. Tolerancija biljne hrane varira od kornjače do kornjače.
Kornjače ne proizvode pljuvačku, te im se stoga hrana mora ostavljati u vodi. Gutanje hrane na suhom je kornjačama nemoguće i uzrokuje gušenje.
Jedan od osnovnih uslova za gajenje crvenouhih kornjača je grijana voda. Minimalna temperatura na kojoj će vitalni organi kornjače normalno funkcionisati iznosi 24°C, a najviša koju mogu bez posljedica podnijeti iznosi 30°C. Pri naglom padu temperature zimi, crvenouhe kornjače prelaze u stanje hibernacije i zakopavaju se u mulj na dnu bare. U akvarijumima se ne mogu omogućiti uslovi za hibernaciju, niti temperatura padne dovoljno nisko da bi kornjače započele zimski san. Ukoliko kornjače borave u vodi temperature ispod 23°C, smanjit će aktivnost i izgubiti apetit, oboljeti i naposljetku uginuti.
Parenje crvenouhih kornjača odvija se pod vodom, obično između marta i jula. Udvaranje mužjaka ženki očituje se treperenjem kandži prednjih nogu ispred ženkinih očiju. Ako ženka prihvati mužjaka, potonut će na dno, a mužjak će je pratiti. Ženka koja ne prihvata mužjaka može postati agresivna prema njemu. Ponekad će mužjaci kandžama treperiti ispred drugih mužjaka, ali to je samo znak upozorenja.
Hibernacija i pravilna ishrana su neophodni da bi ženka proizvela jajašca. Ženka koja u sebi nosi oplođena jaja provest će prve dane sunčajući se da bi ugrijala jaja, a zatim će uznemireno krenuti u potragu za mjestom na koje će položiti jaja. Mjesto za polaganje jaja mora ispunjavati određene uslove da bi ga ženka izabrala, a među najvažnijima su vlažnost i temperatura. Poslije poleganja ženka napušta gnijezdo. Zavisno od temparature, jaja se izlegu dva do tri mjeseca nakon poleganja. Mladunci probijaju ljusku jajeta rožićem na glavi koji otpada nedugo poslije. Mladi mogu odlučiti da u ljuski provedu nekoliko dana, ili čak nekoliko mjeseci ukoliko se izlegu zimi. Kada je odluče napustiti još uvijek će imati malu žumanjčanu kesicu na plastronu, koja se ne smije uklanjati.
Spolno zrele ženke koje nikada nsiu bile sa mužjakom mogu izbacivati neoplođena jaja u vodu. Ona najčešće završe pojedena od strane iste ženke ili drugih kornjača. Čak i oplođena jaja mogu se naći u vodi, što se najčešće dešava kada ženka ne pronađe povoljno mjesto za poleganje. Jaja se neće nikada izleći u vodi, pa ih je potrebno odmah izvaditi i staviti u inkubator. Pri tom se mora voditi računa da jaja ostanu u prvobitnom položaju - embrij će uginuti ako se okrenu.
Najčešće bolesti i nepravilnosti nastale nepravilnim održavanjem akvaterarijuma su:
Neki simptomi se vlasnicima mogu učiniti zabrinjavajućim, a zapravo su bezopasni i sasvim normalni. Tu spada i ljuštenje rožnatih pločica, što je normalan proces rasta kornjače.
Crvenouha kornjača je poluvodena kornjača porijeklom iz Sjedinjenih Američkih Država. Ova vrsta je jedna od najčešćih reptila držanih kao kućni ljubimci. Za crvenouhe kornjače se vežu jedne od najpogubnijih zabluda kada je u pitanju briga za kućne ljubimce. Neupućenost trgovaca dovela je do pojave besmislenog imena - kalifornijska kornjača.
