Čuvarkuća (latinski: Sempervivum tectorum) višegodišnja je biljka iz porodice Crassulaceae. Zovu je brojim imenima: Gromovna trava, Gromovik, Vazdaživ, Cmilić, Glavotoć. Uzgaja se uglavnom kao ukrasna biljka, a ima i ljekovito djelovanje. Sok čuvarkuće se često upotrebljava kao zaštita od sunca. Postoji veliki broj sorti. Vrlo je otporna na sušu i visoke temperature. Poznata je od davnina, čak se spominje u dokumentima Karla Velikog kao "biljka koju svi moraju uzgajati...na krovovima kuća", jer se smatrala da štiti od vatre i udara groma.[1] Zbog tog mita (latinski: tectorum - na krovu) dobila je i svoj latinski naziv tectorum.
Čuvarkuća je zeljasta prizemna biljka, promjera 10 do 20 cm, s snažim korijenskim sistemom. Razmnožava se vegetativno putem izdanaka, vrlo rijetko preko sjemena. Ima ružičasto-bijele cvjetove. Lišće joj je mesnato, sočno, elipsasto, sa zašiljenim vrhom.
Rasprostranjena je širom južne Evrope, naročito na Pirinejima, Alpama i Dinarskim planinama.
Čuvarkuća sadrži jabučnu i mravlju kiselinu, soli, vosak, sluz, šećer, gumu i mineralne sastojke.
Čuvarkuća (latinski: Sempervivum tectorum) višegodišnja je biljka iz porodice Crassulaceae. Zovu je brojim imenima: Gromovna trava, Gromovik, Vazdaživ, Cmilić, Glavotoć. Uzgaja se uglavnom kao ukrasna biljka, a ima i ljekovito djelovanje. Sok čuvarkuće se često upotrebljava kao zaštita od sunca. Postoji veliki broj sorti. Vrlo je otporna na sušu i visoke temperature. Poznata je od davnina, čak se spominje u dokumentima Karla Velikog kao "biljka koju svi moraju uzgajati...na krovovima kuća", jer se smatrala da štiti od vatre i udara groma. Zbog tog mita (latinski: tectorum - na krovu) dobila je i svoj latinski naziv tectorum.
