Bekova ljubica (lat. Viola beckiana Fiala je ljubičica iz porodice Violaceae: ljubičice.
Beckova ljubičica je trajnica, tankih kvržičavih, izduženih stolona. Stabljika duga 12-20 cm, gola, pridnuta, često bez listova; produženo je polegnuta, pridignuta ili gotovo busenasta, tupo trobrida, pri vrhu obilno lisnata. Listovi stabljike su naizmjenični, liearno-lancetasti, u osnovi izduženo klinasti. Zašiljeni su, a na rubovima razmaknuto pilasti, dugi oko 26-45 mm, a široki 2-5 mm. Pomalo su hrapavo dlakavi, sa romboidno lancetastim donjim kracima, a donji su gotovo lopatasti i manji. Palistak im je upola kraci od lista, na rubu unatrag dlakav; donji su izduženo linearni, gotovo cjeloviti, gornji perasti. Segmenti listova (obično 1-3) su izduženo linearni, a prvi donji su sjedeci.
Cvjeta od aprila (rjeđe) do juna, rijetko i do augusta. Cvjetovi su [dvospolni, kimavi, nepravilni, veliki i peteročlani, limbus je dug oko 2,5-3,8 cm, a širok oko 2-3 cm. Latice u osnovi su purpurno isprugane i malo bradate. Prva donja je obrnuto srcolika ili obrnuto jajolika sa 4 narandžaste mamuzaste pruge. Mamuza (ostruga) je cilindrična, nešto savijena, dvostruko duža od najgornjeg lapa. Ima 5 prašnika, a tučak ima jedan vrat i jednogradnu nadraslu plodnicu sa mnogo sjemenih zametaka. Krunica j u cjelini žuta (forma lutea Lindberg) ili purpurno-ljubičasta (forma violacea G. Beck). U dnu latica su male žute pjege.
Plod je duguljasta čahura. Gola je i duga oko 10 mm, široka oko 6 mm; zaotvorna je pomoću tri poklopca.
Beckova ljubičica raste na rubovima šuma bijelog bora i šikara, na sumskim progalinama i proplancima, od u montanog do subalpskog visinskog pojasa, oko 1.000 do 1.766 m n/v. Uspijeva na serpentinskoj i karbonatnoj geološkoj podlozi.
Bosanskohercegovački je eendem sa Dinarida: Smolin kod Žepča, na Stolovcu između Donjeg Vakufa i Jajca, te između Bugojna i Kupresa, Han Koprivnica, Stožer, Plazenica i dr.
Locus classicus je Bosna: Smolin kod Žepča, 1.100 m n/v. (Fiala, F. 1895).
