Obična kopriva (velika kopriva, dvodomna kopriva, lat. Urtica dioica) je vrsta samonikle jestive biljke roda Urtica koja raste na zapuštenim mjestima kao korov. Raste u Europi, Aziji, Africi i Sjevernoj Americi.
Kopriva je dvodomna zeljasta višegodišnja biljka. Stabljika je uspravna i doseže visinu do 150 cm, a listovi su dugi od 5 do 15 cm. Listovi se nalaze na kratkim peteljkama i imaju kratke dlačice. Korijen joj je poprilično velik. Listovi i peteljke su pokriveni žarnicama, i zbog toga ih je jako neugodno dodirnuti, jer izliju oštar sok na kožu. Cvjetovi koprive su zeleni i neugledni. Kopriva ima ljekovita svojstva. Cvjeta od proljeća do jeseni, a za vrijeme zime ostaje u zemlji.
Oko taksonomije ove biljke vrlo su se često vodile rasprave, i stariji izvori nude različite sistematske nazive za njezine podvrste. Nekada je bilo prihvaćeno više vrsta nego danas. Priznate podvrste su:
Kopriva je izobilna u sjevernoj Europi i velikom dijelu Azije, te se obično nalazi na selu. Manje je udomaćena u južnoj Europi i sjevernoj Africi, gdje je ograničena zbog svoje potrebe za vlažnim tlom. U Sjevernoj Americi je široko rasprostranjena u Kanadi i SAD-u, gdje je utvrđena u svakoj državi osim Havaja i također se može naći u najsjevernijem Meksiku. Raste u izobilju na pacifičkom sjeverozapadu, posebno na mjestima gdje je velika godišnja količina kiše. U Sjevernoj Americi daleko je manje udomaćena nego u sjevernoj Europi. Europska podvrsta, U. dioica dioica uvedena je u Sjevernu i Južnu Ameriku.
U Velikoj Britaniji kopriva ima veliku povezanost s ljudskim naseljima i zgradama. Prisutnost koprive može ukazati na to da je zgrada dugo bila napuštena. Ljudski i životinjski otpad može biti odgovoran za povišenje razine dušika i fosfata u tlu, te tako osigurava odlično okruženje za koprivu.
Kopriva služi kao odlična hrana ličinkama nekih vrsta leptira, kao što je danje paunče[1] ili mala riđa. Također je i hrana mnogim vrstama moljaca te hmeljovom korjenaru.
Koprivu su stari Grci koristili za masažu protiv reumatskih bolova. Kopriva poboljšava rad probavnog sustava. U koprivi se nalaze i flavonoidi koji dobro djeluju na rad organizma. Ekstrakt korijena ima mnogo željeza, koristi se protiv opadanja kose i pozitivno utječe na krv.[2] Od koprive se često priprema čaj i sok te se često koristi u kuhinji. Djeluje kao diuretik i antihemoragik.Kopriva je i jedna od rijetkih biljaka bogatih titanijem.
Ključni sastojci: željezo, kalcij, proteini, kalij, fosfor, mravlja kiselina, acetilkolin, sumpor, beta karoten, vitamini a, c i k, flavonoidi.[3]
Bez obzira na ljekovita svojstva, kopriva se ne konzumira svježa jer ponekad mogu nastupiti problemi s probavnim sustavom i crvenilo kože. Osim što štiti od bolesti, kopriva može suzbiti lisne uši koje su veliki nametnik voću. Koprive se često koriste kao hrana zečevima i svinjama. Kopriva se koristi i u prehrambenoj industriji, npr. u proizvodnji sira yarga, te začinjene varijante gouda sira. Kopriva može poslužiti za pripremanje raznih jela, a u sjevernoj Europi često jedu juhu od koprive. Najpopularniji način konzumiranja koprive u ljekovite svrhe je putem vodeno-alkoholnog ekstrakta - tinkture. Tinktura od koprive je jako dobro kod problema sa opadanjem kose uzrokovanog nedostatkom željeza.[4]
Korijen koprive se najčešće koristi za zdravlje prostate i za pomoć kod opadanja kose ako je to opadanje uzrokovano zbog DHT-a. Kopriva je jedan od rijetkih biljki koja je dobra i za štitnu žlijezdu. Kopriva sadrži likasta vlakna, pa se često koristi i u tekstilnoj industriji. Za razliku od pamuka, lana ili konoplje raste jednostavno, bez pesticida, no njezina vlakna su dosta hrapavija.[5]
Kopriva u travarskim krugovima slovi kao jedna od najsigurnijih biljki. O tome najbolje govori izjava Davida Hoffmanna, jednog od najcjenjenijih herbalista iz SAD-a na jednom predavanju o mogućim nuspojavama ljekovitog bilja je rekao: “Ako ste u nedoumici, koristite koprivu.”[6] Po kineskoj tradicionalnoj medicini čaj od koprive je izvrsno sredstvo za liječenje pleuritisa.[7]
Tkanina napravljena od koprive je nađena na lokacijama na kojima su živjeli ljudi iz brončanog doba.[8] Dobar dio njemačke uniforme iz Prvog svjetskog rata bio je od tkanine izrađene od koprivinih vlakana. Koprivu su koristili i stari Rimljani kao hranu i lijek. Siromašni ljudi bi je često jeli u proljeće. U germanskoj mitologiji kopriva je bila simbol boga munje. Prema narodnom vjerovanju, munja nikada neće udariti u koprivu, i od toga dolazi poslovica: Neće grom u koprive.[9] Postoji mit da kad kokoši jedu sušene koprive, poveća se broj izlegnutih jaja.[10]
Koprive se tradicionalno beru na Veliki četvrtak i Veliki petak. U knjizi Hansa Christiana Andersena "De vilde svaner" se spominje kako je princeza morala satkati kaput od kopriva da bi razbila urok bačen na njezinu braću. U Ujedinjenom Kraljevstvu se od 1986. održava Stinging Nettle Eating Championship, natjecanje u jedenju kopriva.[11]
Sjemenke između trave.
Rizomi i korijenje.
Lisni zalisci.
Bodlje koprive su bijele boje.
Muška i ženska biljka.
Žuti cvjetovi muške biljke.
Ljubičasti cvjetovi muške biljke.
Zeleni cvjetovi ženske biljke.
Maslinasto-zeleni cvjetovi ženske biljke.
Plodovi koprive.
Sjemenka tijekom klijanja
Biljka izlazi iz proklijale sjemenke
Velika kopriva. (Úrtica dioíca.)Ilustracija #300 in: Martin Cilenšek: Naše škodljive rastline, Celovec (1892)
Obična kopriva (velika kopriva, dvodomna kopriva, lat. Urtica dioica) je vrsta samonikle jestive biljke roda Urtica koja raste na zapuštenim mjestima kao korov. Raste u Europi, Aziji, Africi i Sjevernoj Americi.
.jpg)
